No, dosta smo bili zvanični, sve fino, uvod, razrada, zaključak... Školski rad, sveska na široke linije. Pismeni iz srpskog - za moje drugare sa "matematičkijim" mozgom doživotna trauma (moja Milica psihičke pripreme imala pred svaki pismeni, seansa suza i neprospavanih noći). Za mene (i slične) - masaža mozga. Kad sam imala novaca onda i kafa i topli sendvič u "Čarobnom drvetu" - obično je pismeni trajao dva časa. Sklopim za 20ak minuta neke zlatne kočije, neke svetlucave iskrice u očima i sličan kičeraj na koji su se učiteljice ložile, i eto ti ceo sledeći čas za kuliranje. Milina!
A sve je počelo kad sam u drugom osnovne napisala prvu pesmicu: "Pada kiša, pada kiša, trči kući mali Miša, a kad stiže kući Miša - stade kiša! Mali Miša presrećan, zatvorio kišobran!" - Branislava's haiku. Ne znam koji me je "Miša" inspirisao, ni da l' je stvarno padala kiša, ni odakle mi to. Nije ni važno, imala sam osam godina i odjednom sam sama sebi postala "ozbiljan pisac, umetnik". Pokažem sva presrećna bližnjim svojim, ćale kaže bravo, baba kaže "Bolje uzmi knjigu nešto čitaj, neg' što se tu izmotavaš!", mama dodaje: " Jest', baš si ti to pisala, to si ti prepisala odnekud il' si napamet naučila!"... Normalno, tako podrška funkcioniše u nas Srbalja! Da očvrsneš, da se čeličiš za život. A ne tu da mi posle još postaneš peder, pupupu daleko bilo! Neće ti niko reći "fala" i "bravo" kad odeš u beli svet, mora bre to krv, znoj i suze. Rodna gruda i zastava, to da te voza. I podrška "bravonoletu". Sve ostalo je sirnica.
Skrenula sam s teme, ponelo me! :) Uglavnom, di sam ono... da, pišemo o pisanju! Brzo posle te prve pesmice napisala sam još stotine raznih, u međuvremenu su mi svi počeli verovati da stvarno nisam prepisala, a onda je počelo pisanije "po porudžbini" - "Ajd napišeš za keru od čika Miloša kako je ujela neke nevaljale dečake što su joj zavrnuli uši". Posle mi je dopizdilo, pa sam prestala. Zapravo, rekla sam svima da sam prestala i više im nisam pokazala. Pisala sam i dnevnik, sve ih čuvam! Eeee, to je bio pravi izduvni ventil. Od toga šta sam danas jela (i onaj momenat: "Danas smo pili multivitu. A posle smo jeli i sladoled. Mmmmm") do strašno ozbiljnih stvari kao "Jaoooj, što je sladaaak, rek'o mi je ćao!" i "Blago tebi, Leptirice, ti nikad ne moraš da učiš društvo i tablicu množenja". Jeste, Leptirica mi se zvao dnevnik. Dnevnikinja! :D Posle je evoluirala u "Stela" - a nije imalo veze sa pivom. SMS se pojavio kao ubica moje inspiracije - kako to misliš 160 karaktera, 160 đavola te kuckalo bez tačke i smajlija?! Evo, već sam potrošila, a ništa nisam ni rekla! E onda pošto si ograničen karakterima a imaš svašta da kažeš, počneš da zapostavljaš pravopis. U to vreme sam počela da u porukama umesto tačke stavljam uzvičnik. I dan danas to radim - ako je uzvičnik, sve je okej! Tačka je nekako previše zvanična - je'se nešto ljutiš? Tri tačke još gore, a ako nema ni tačku ni ništa - au bokte, baš sam nešto gadno zajebala, drago mi je bilo što smo se poznavali... Ne staviš tačku, a onda još ne staviš ni smajli - tragedija! E onda su konačno "skinuli ograničenje", pa sad kad pišem poruke to ti je ceo roman. Ja tebi lepo napišem sve, a ti uzmi marker pa podvuci šta ti je važno! Uzvičnik! Smajli! Srce!
Kad sam odlučila da upišem žurnalistiku, uz naravno puuuno podrške kao i uvek ("Upiši neki pravi fakultet, pa budi novinar kol'ko 'oćeš"), nekako sam zamišljala da će moj život izgledati tako - sedim i pišem ceo dan. Neke lepe i lagane stvari. Srećne teme. Obične stvari, obični ljudi, svakodnevni život. Cveće, proleće i leptiri. Život me naučio da to možda i ima negde, u Lalalendu. Ovde ako 'oćeš da budeš novinar (ili da sebe zoveš tako) treba ili da imaš muda k'o nerast (druže Mićo, živeli!) ili da imaš obraz k'o đon. Nemam nijedno! Pozdrav novinarstvo, drago mi je što šmo se upoznali, možda u nekom sledećem životu... Dotle, biću "bedno piskaralo" sa početka ovog teksta. A kad ti pošaljem poruku na viber (messenger, instagram, štogod) od sedam hiljada karaktera, nemoj da te mrzi da čitaš. I čuvaj, možda jednom unovčiš! Šta se smeješ?
Нема коментара:
Постави коментар