Takve nepravde više ne prave, takve kao ja, naivne, blesave, što se nadaju sebe zavaravaju i na kraju same spavaju...
Pitam se, koliko se nas sa xx može pronaći u ovim stihovima! Verujem, mnogo! Ne znam samo, zašto ako si žensko moraš uvek da komplikuješ stvari! Zašto je namešteno da se žena kida, bori, veruje... I treba da se zapitaš (a koja od nas nije bar jednom?), kada slušati srce, a kada razum? I da li uopšte "to dvoje" mogu da pronađu kompromis i konačno se slože?
Ne sećam se da sam skoro (ili ikad) čula neku devojku, ženu, da kaže "Uradiću to zato što ŽELIM i zato što sam sigurna da je ISPRAVNO!" Uglavnom postoje samo dva moguća rešenja: 1) Znam da ću se kajati, znam da ću ispasti glupa, ali uradiću to zato što mi srce kaže
2) Najviše bih volela da to uradim, ali neću zato što nije ispravni i ne bih da ispadnem glupa
Sve ostalo su varijacije na temu. E sad - slušanje srca ili slušanje razuma?Šta to ima toliko u tom "ispasti glupa"? Sve stavove u životu nameću nam režiseri američkih filmova i serija. Važno je da uvek budeš u centru zbivanja, da budeš lepa, PAMETNA i pre svega NEZAVISNA! A lepa, pametna i nezavisna devojka nikako ne sme da pati, ne sme da moli, suze su zabranjene, srce je isključeno do daljnjeg... Šta će kome srce, kad postoji "zdravo programiran" razum! I šta će mi muškarac, kad sam ja poslovna žena? Kao da su se svi zablentali i zaboravili kakav je osećaj kad te zagrli onaj koga voliš, kad zajedno gledate pomenute filmove, budite se u istom trenutku samo da se poljubite i ponovo tonete u zajednički san... Kao da je sve prestalo da bude važno... Ono što danas zovemo razumom u stvari je nova vrsta softvera, koji možemo da programiramo kako nam odgovara. Pitanje je samo - šta ako se na srcu skupi paučina, ako postane potpuno neupotrebljivo? Šta ako se jednog dana, negde između Mozzile i Internet Explorera, setimo da smo izgubili ono što nas zaista čini ljudima - osećanja?! Ako postanemo jednolična masa, koja je tu samo da bi bila tu? Možda ćemo se kajati,možda ćemo želeti osmeh, suzu, podršku, čak i svađu! Možda ćemo se kasno setiti da je trebalo da idemo tragom srca, bez obzira na posledice. Jer, kako da znaš da li si uradila pogrešnu stvar ako je ne uradiš? Možda je baš ono što ti je izgledalo kao najveća greška, u stvari najispravnija stvar koju ćeš uraditi u životu. Možda je baš to ono što ti je potrebno da budeš srećna!
Vreme je da razgraničimo razum i srce, vreme je da ih pretvorimo u neraskidivu celinu! Možda tako konačno počnemo voleti sebe!