понедељак, 28. децембар 2009.

Devedesete ar not ded



Idem ti ja tako pre neki dan negde, gradskim, naravno, kad odjednom, čujem negde u pozadini neku poznatu melodiju... Iritirajuću, doduše, ali neodoljivo poznatu, kao nešto što sam čula negde u "pluskvamperfektu". Tu mi đavo nije dao mira, pa naćulim oba uha ('fala Bogu, ima tu materijala za "ćuljenje") i imam šta i da čujem - neka dva klinca, cenim neka "Milosrdni anđeo" generacija, oduševljavaju se onome što dopire iz mobilnog od 200-300 eura sa lošim zvučnikom: "Brate, šta je to?" "Brate, pa doktor Igi, mnogo jaka pesma!" "A ček', ček' ja jednu da ti pustim! Mobi dik!" What a fuck, je l' sam ja to ušla u devetku ili nekim čudom u DeLorean, kakav bre Mobi-dik-doktor-igi...?! Da li je moguće da oni koji tih, vrlo rado pljuvanih devedesetih još nisu bili ni u planu (ili su, u najboljem slučaju, bili u pelenama) iz njih dovlače i održavaju u životu ono čega se najviše stidimo - udri-me-do-zore-dens??! Ono što je odavno trebalo zaboraviti i zakopati duboko, duboko (i ugaziti, da ne izađe slučajno), današnji klinci sa (meni nerazumljivim) oduševljenjem slušaju! I to nije sve... Sve češće viđam plakate tipa "Luda žurka, dance 90ih, ponesite dobro raspoloženje" (zaboravili su da navedu čepove za uši i naočare za pomračenje)! I šta sad treba, da se pojavi "tribute to dobar-loš-zao", nova kaseta? Alo, ljudi!
Šta je sledeće? Hoćemo sad svi da nosimo narandžaste biciklističke ili vrišti-zelene Mont prsluke (perjane, naravno)?! Kad smo već kod "mode", vidim da su sada "in" "air max" patike i da zlo bude veće, koštaju Boga oca! Pa, ja sam iste takve imala sa sedam godina, dobila ih kad sam kretala u prvi razred, samo su moje bile lepše - imale su svetlucave đonove (kad zgaziš, ono zasvetli)!
A svi nešto trabunjaju o "boljim vremenima", svi se proseravaju sa "Evropama, unijama, nacijama, granicama..." Ma, koje granice, kad mi nismo prešli "granicu" devedesetih?! O kakvoj mi budućnosti pričamo, kad nam oni upišanci koji ne znaju da vežu pertlu zglavno glume velike šmekere, a ne smeš ni ćušku da im lupiš k'o čovek (taman da si im sto puta roditelj), da te ne prijave sigurnoj kući (glupa "dečija prava")!
Neka budućnost nastavi svojim putem slobodno. A mi ćemo za to vreme da razmenjujemo "Kasandra" sličice, pravimo "kaseta" žurke i uživamo u "diiiivnim" stihovima Đogani fantastika, koji, kad malo bolje razmislim, lepo opisuju trenutno stanje: "Mi smo kosmonauti iz zvezdanog grada idemo na Mars
Jer tamo nema rada tamo žive neki mali zeleni..."

понедељак, 21. децембар 2009.

Zimske "serolije" i ostale čarobne stvari


"Sunceee!", prvo što mi je prošlo kroz glavu kad sam se probudila! Izađem iz sobe, pogledam kroz prozor i...cvrc Milojka, što naš narod voli da kaže - to je samo zubato! "Ono bijelo govno" i dalje se ponosno ceri kroz okna mog slabo-dihtujućeg prozora. Onda se zamislim i tek sad ne verujem - kako neko može da voli zimu??
Kad se samo setim leta - napolju prži, prosto te milina obuzme čim oči otvoriš! Sve bašte otvorene, a opet nema mesta, klinci na sve strane... a ti obučeš žutu haljinu (onu najkraću), natakneš naočare i štikle, pa onako sveže preplanulog tena (al' prirodno, sunce je keva) paradiraš Zmaj Jovinom... A ako nisi u žuta-haljina-fazonu, onda obučeš šorc, patike, baletanke... bilo šta... a uveče, prosto ne možeš da sediš u stanu, gre'ota je... odeš u kampus, tamo mase "kao nekad", svi piju pivo, svi pevaju i niko te ne pita da li si pozvan, da li se poznajete - svi su dobrodošli!
A onda se vratim u sadašnjost - kroz prozor duva, ako ne daj Bože pada sneg, onda i curi kroz pomenuti, pa moraš da postaviš neku krpu da ne kaplje u produžni (koji MORA da bude baš tu, jer nema više gde da se uključi) pa te zdrma trofazna... E, a kad izađeš, onako natrpana raznim odevnim predmetima, nebitno kako kombinovanim (je l' još nekom mama oblačila skafander kad je bio mali, je l' to još postoji? :)), samo psuješ ovo "diiivno i romantično" vreme, naglas ili u sebi. Onda sledi lepljenje kose za usta, elektrisanje, čekanje gradskog pola sata... A ulazak u dotični i opstanak u njemu tek je posebna priča: babe sa cegerima, babe bez cegerIMA, dede sa palicama (nekim čudom uvek uspeju da dotrče do busa od onog tamo ćoška, ali nikako baš ne mogu da stoje), klinci sa OVOLIKIM jaknama (je l' su perjane jakne opet in?) i torbama... i svi se guraju, svi psuju, svi viču "Majstore, SREDNJAAA!" (iako znaju da čovek ne sme da otvori srednja dok svi ne uđu)... A ti, ako nekim čudom sediš, onda u najboljem slučaju imaš nečiji lakat na glavi. I dok se "sve noviji, sve čistiji" autobus klacka, vođen majstorskom rukom "kulturnih, ljubaznih i profesionalnih vozača", ti razmišljaš kako bi sad nekom najradije uvalila lakat u dijafragmu... Ipak, posle pola sata prijatne i udobne vožnje, skupljaš svoju zimsku opremu, staješ u bljuzgavicu, mokra ti je leva noga... jebeš mater... odlaziš do semafora, crveno je, neki magarac sa audijem te isprska, onako besna staješ u bljuzgavicu... mokra ti je i desna noga... i uživaš u blagodetima zime i snega...

уторак, 15. децембар 2009.

31. 12. sindrom


Šta ćeš obući za Novu godinu? Kad krenu ovakva pitanja (negde oko prvog septembra), jasno mi je da će i ova (nova) godina biti puna uobičajenih tra-la-la gluposti. E, tog recimo prvog septembra, na ovo pitanje odgovorim pitanjem - gde ćemo za Prvi maj? Ali! Evo ga 15. decembar, a ja i dalje nemam pojma šta raditi u "najluđoj noći".Uvek sam se pitala zašto najluđa? Sad, kad malo razmislim, jasno mi je! Ljudi kao da naprasno pošuntave, odjednom je najbitnije gde će se ići, šta će se obući i koliko čaša se računa u "neograničeno piće".
Šljašteći prozori, ceo grad osvetljen (onim što nije crklo u proteklih nekoliko godina), Kinezi zadovoljno trljaju ruke, pazar se bar utrostručio u poslednjih nekoliko dana... Klinci bacaju petarde, tačnije prave pizdarije, jer više ni petarde nisu one slatke, male, zelene, kod dede ispred škole - sto komada za sto dinara, pa kad je zapališ onda čekaš u neizvesnosti hoće li ličiti na petardu ili će se "upuvati". I uglavnom se "upuva". Bokte, ovo kad rokne, ne znaš ne koju ćeš stranu, a ne daj Bože da spavaš, ne znaš šta te je snašlo. Čuješ rafal, pogledaš kroz prozor, a mali Bin Ladeni vrebaju kante, oluke, flaše... i kao rezultat ovog veselog čina jedni ostanu bez prstiju, drugi bez sluha, oni "srećniji" ko zna bez čega sve još... uspomena na Deda Mraza! Ovi malo stariji su još blesaviji. Ljudi su u stanju da keširaju 40+ eura za neku rupu (by the way okićenu u prazničnom duhu), da se odvale k'o stoke od "neograničenog pića" koje se svodi na vino u tetrapaku i pivo u krmači, izljube se u ponoć, izbljuju u ponoć i minut i onda kad ponestanu zalihe odu u nepoznatom pravcu. Snobovi će izdvojiti koji stotinak više, pa će dočekati Novu u nekom fensi lokalu, maksimalno skockani, "sofisticirani"... dok se ne iznese rakija i prasetina - e, tad se više ne zna ni ko pije ni ko plaća, svi se kače po stolovima, posle padaju pod pomenute - svi smo mi, Srbi, jednaki pred šljivkU i pred prase'! ;)
Al' dobro, sve je to u duhu "najluđe" noći. A onda sledi blokirana telefonija do daljnjeg, od srdačnih čestitki sa obaveznim "da ti se ostvare sve želje"... Ja još čekam taj trenutak kad će sve želje da mi se ostvare... Ove godine imam poduži spisak, šta li će biti prvo na "deda mrazovoj" check listi?! ;)